Vila iz vodeničnog jaza - Bajka braće Grim

Bili jednom mlinar i mlinarica koji su sretno živjeli, s dovoljno novca i nešto zemlje, i svake su godine bili malo bogatiji, bez ikakva napora. No nevolja snađe čak i ljude poput njih, a njima su se zaredale nesreća za nesrećom, tako da im se bogatstvo topilo i topilo, sve dok im nije ostao samo mlin u kojemu su živjeli. Mlinar je bio na sto muka; nije mogao spavati, cijele se noći prevrtao u krevetu, dok su se njegove tjeskobe gomilale. Jednoga jutra, nakon noći ispunjene brigama, vrlo je rano ustao i izašao, u nadi da će se na svježem zraku bolje osjećati. Dok je prelazio ustavu, prve zrake sunca dodirnule su mu kapke i u istom je trenutku čuo kako je nešto uzburkalo vodu. Okrenuo se da vidi što je i ugledao prelijepu ženu kako ustaje iz vodeničnog jaza. Nježnim je rukama podigla kosu s ramena, ali bila joj je tako dugačka da joj je lelujala oko blijeda tijela kao svila. Odmah mu je bilo jasno da je vila iz vodeničnog jaza. Toliko se prestrašio da nije znao bi li pobjegao ili ostao, no ona je tada progovorila i tiho ga zazvala imenom te ga upitala zašto je tako tužan. Mlinar isprva nije bio u stanju izustiti ni riječ, ali kad je čuo kako mu se blago obraća, skupio je hrabrost i rekao joj kako je nekad bio imućan, no bogatstvo mu se malo-pomalo topilo, sve dok nije osiromašio toliko da ne zna što će. “Ne brini se”, reče vila. “Usrećit ću te i bit ćeš bogatiji nego ikad. Samo mi moraš obećati da ćeš mi dati to što ti se upravo rodilo u kući.” To može biti samo štene ili mačić, pomisli mlinar te obeća što je vila tražila. Vila je kliznula pod vodu, a mlinar, koji se sad mnogo bolje osjećao, požurio je natrag u mlin; no nije ni do vrata došao, kad je sluškinja izašla sa širokim osmijehom i rekla: “Čestitam! Žena vam je upravo rodila dječaka.” Mlinar je ostao ukopan u mjestu, kao gromom ošinut. Odmah mu je bilo jasno da ga je vila nasamarila. Pognute glave, potišten, prišao je ženinoj postelji.

Žena ga upita: “Zašto si tako tužan? Nije li naš dečkić divan?” Ispričao joj je što se dogodilo i kako ga je vila prevarila. “Trebao sam to naslutiti!” rekao je. “Ništa se dobra neće izroditi kad se vjeruje takvim stvorenjima. A uostalom, što će nam novac? Što će nam zlato i blago, ako moramo ostati bez djeteta? No, što možemo?” Ni rođaci koji su došli proslaviti rođenje djeteta nisu znali što bi mu savjetovali. Svejedno, upravo u to vrijeme mlinarova se sreća okrenula. Što god poduzeo, u svemu je bio uspješan; žetva je bila obilna, tako da je žita koje je trebalo samljeti bilo napretek, a i cijene su porasle; činilo se da mlinar ne može povući loš potez i škrinjica s novcem gotovo da se sama punila, a spremnica je bila tako puna hrane da samo što se nije rasprsnula. Nije dugo trebalo da se obogati kao nikad prije. Ali nije nalazio užitka u tome. Mučila ga je pogodba koju je sklopio s vilom; nerado je prolazio pored vodeničnoga jaza, jer se bojao da će ona izroniti na površinu i podsjetiti ga na dug. I, naravno, sinčića nikad nije puštao ni blizu vodi. “Zatekneš li se blizu ruba,” rekao mu je, “dobro pazi i smjesta se udalji. Unutra živi zao duh. Dovoljno je da samo takneš vodu i ona će te ščepati i povući te ispod površine.” No godine su prolazile, a od vile ni traga ni glasa, pa se mlinar pomalo opustio. Kad je dječak dovoljno porastao, dali su ga na naukovanje kod lovca. Brzo je učio i dobro mu je išlo, tako da ga je vlastelin, koji je vladao selom, uzeo u službu. A u selu je živjela lijepa, čestita i draga djevojka, koja je osvojila srce mladoga lovca, te je vlastelin, kad je doznao za to, dao mladom paru kućicu kao svadbeni dar. Tamo su živjeli sretno i u miru i svim su se srcem voljeli. Jednoga je dana mladi lovac bio u potjeri za jelenom, koji je iznenada skrenuo te izjurio iz šume na livadu. Čim je uspio nanišaniti, lovac je zapucao i jednim je hicem oborio životinju. Oduševljen tako dobrim ulovom, isprva nije ni shvatio gdje se nalazi i, nakon što je odrao jelena i očistio mu utrobu, otišao je oprati ruke u obližnje jezerce. No to je bio vodenični jaz njegova oca. Onog trena kad je umočio ruke, vila je izronila; smijala se kad ga je obujmila svojim mokrim rukama, a povukla ga je u dubinu tako brzo da su se valovi svi odjednom podigli i sklopili iznad njihovih glava. Kad se spustila večer, a lovac se nije vratio kući, žena mu se zabrinula. Izašla je tražiti ga i sjetila se koliko joj je često govorio da se mora čuvati vodeničnoga jaza, pa je pogodila što se dogodilo. Pohitala je onamo i čim je na travnatoj obali našla njegovu lovačku torbu, više nije bilo nikakve sumnje. Glasno je plakala, lomila je ruke, jecala, zvala ga po imenu, ali uzalud. Otrčala je na drugu stranu vodeničnoga jaza i odande nastavila dozivati, proklinjala je vilu svom žestinom svoga srca, no odgovora nije bilo. Površina vode u suton bila je glatka poput zrcala i žena je vidjela samo odraz polumjeseca. Sirotica je ostala uz vodu. Koračala je ukrug po rubu, katkad brže, kad bi joj se učinilo da je vidjela nešto kako se mreška na drugoj strani, a katkad sporije, kako bi se pomno zagledala u dubinu vode pod svojim nogama, no nije zastala ni na tren. Neko je vrijeme glasno dozivala muža po imenu, da bi potom zaplakala, a kad je prošao veći dio noći, bila je na izmaku snaga, klonula je na travu i istog časa zaspala. I odmah je usnila kako se, prestravljena, uspinje stjenovitim obronkom planine. Stopala su joj bila razderana trnjem, kiša joj je šibala lice, a silovit vjetar nosio joj je kosu na sve strane. No čim se uspela na vrh, sve se promijenilo. Nebo je bilo plavo, zrak topao, a tlo se blago spuštalo prema zelenoj livadi posutoj cvijećem na kojoj je stajala ljupka koliba. Otišla je do kolibe i otvorila vrata te unutra zatekla sijedu staricu koja joj se ljubazno smiješila – i tad se jadna mlada žena probudila. Već je svanuo dan. Budući da nije imala zašto ostati kod kuće, odlučila je slijediti san. Znala je gdje je ta planina i zato je odmah krenula, a putem se vrijeme promijenilo i postalo poput onoga koje je doživjela u snu: zapuhao je silovit vjetar i kiša je šibala. Svejedno se probila do vrha i tamo je sve zatekla onako kako je vidjela u snu: plavo nebo, livadu u cvatu, ljupku malu kolibu i sijedu staricu. “Uđi, dušo,” rekla je starica, “i sjedni kraj mene. Vidim da ti nije bilo lako; sigurno si se naputovala dok nisi došla do moje kolibe na osami.” Na te je ljubazne riječi mlada žena zajecala, no začas se pribrala i ispričala cijelu priču. “No, no, ne brini se”, reče starica. “Mogu ti pomoći. Uzmi ovaj zlatni češalj. Pričekaj do idućeg punog mjeseca, a onda pođi do vodeničnog jaza, sjedni na obalu i tim češljem raščešljaj svoju dugačku crnu kosu. Zatim legni, na istom tome mjestu, i čekaj da vidiš što će se dogoditi.” Mlada se žena vratila kući i sljedećih joj je nekoliko dana vrlo sporo prošlo. Konačno se nad krošnje stabala popeo pun mjesec i ona je otišla do vodeničnog jaza, sjela na travnatu obalu te počela zlatnim češljem raščešljavati kosu. Kad je završila, odložila je češalj na rub vode i legla, a gotovo se istog trena voda zamreškala i podigao se val te pohitao prema obali. Čim se voda povukla, žena je shvatila da je sa sobom odnijela i češalj. A istoga se trena voda razmaknula i lovčeva se glava uzdigla iznad površine te se on prestrašeno zagledao u ženu, koja ga je uspjela vidjeti samo na tren, zato što je odmah došao drugi val i povukao ga natrag u dubinu. Kad se voda napokon smirila, nije se vidjelo ništa osim odraza punoga mjeseca. Mlada je žena utučena otišla kući. No te je noći ponovno usnila san i stoga je još jednom krenula na put do kolibe na cvjetnoj livadi. Taj put joj starica dala zlatnu frulu. “Pričekaj do idućeg punog mjeseca,” rekla je, “a onda s frulom odi do vodeničnog jaza. Sjedni na obalu i odsviraj lijepu melodiju pa frulu spusti u travu i čekaj da vidiš što će se dogoditi.” Lovčeva je žena postupila točno kako joj je starica rekla. Odsvirala je melodiju i, čim je spustila frulu na travu, voda je nahrupila prema obali i povukla glazbalo u dubinu; a tren poslije, nasred jaza se uzburkala i razmaknula se kako bi se iznad površine pojavila lovčeva glava i gornji dio tijela. On je očajnički pružio ruke prema ženi, kao i ona prema njemu, no kad su im se ruke zamalo dodirnule, valovi su ga povukli ispod površine i žena je ponovno sama na obali. “Oh, ovo će mi slomiti srce!” pomislila je. “Da dvaput vidim ljubljenog, samo zato da bih ga ponovno izgubila – to je previše, ne mogu to podnijeti!” No kad je zaspala, opet je usnila san. Zato je i treći put pošla na planinu, a starica ju je utješila. “Ne žalosti se toliko, dušo. Nije još gotovo. Moraš pričekati još jedan pun mjesec i odnijeti do vodeničnoga jaza ovaj zlatni kolovrat. Sjedni na obalu i predi sve dok ne namotaš cijelo vreteno pređe, a onda pusti kolovrat i čekaj da vidiš što će se dogoditi.” Mlada je žena postupila točno kako joj je rečeno. Kad je mjesec bio pun, isprela je uz rub vode puno vreteno pređe, a zatim je pustila zlatni kolovrat i odmaknula se. Voda se vrtložila, pjenila, da bi nahrupila prema obali silovitije nego ikad prije, te je visok val povukao kolovrat u dubinu. Istoga se trena podigao još jedan val, a s njim najprije lovčeva glava i ruke, potom cijelo tijelo, i on je skočio prema obali, uhvatio se za ženinu ruku te su zajedno potrčali da se spase. No iza njih se voda uskomešala i izlila iz vodeničnog jaza. Strahovitom je snagom nahrupila uz obalu i preko livade za parom u bijegu, rušila je stabla i žbunje, tako da su bili u strahu za goli život. Prestravljena, žena je zazvala staricu i istog su se trena ona i muž pretvorili u žabu kreketušu i krastaču. Kad ih je voda sustigla i poklopila, nije ih mogla potopiti, ali ih je razdvojila i odnijela ih daleko jedno od drugoga. Nakon što se bujica povukla i dvije su se životinjice našle na suhom, poprimile su ponovno svoje ljudsko obličje, ali nijedno od njih nije znalo gdje je ono drugo i oboje se zateklo među strancima u tuđini. Između njih se ispriječilo mnogo visokih planina i dubokih dolina. Kako bi zaradili za život, oboje je čuvalo ovce; nekoliko su se godina brinuli svatko o svome stadu među njivama i šumama, a kamo god pošli, oboje je neprestance osjećalo tugu i čežnju.

Jednoga dana, kad se vratilo proljeće i zrak je bio svjež i topao, oboje je izvelo svoje ovce na pašu. Slučaj je htio da krenu prema istome mjestu. Lovac je ugledao stado ovaca na udaljenom obronku i poveo je svoje u tom smjeru, a u dolini između dva su se stada i dvoje pastira susreli. Nisu prepoznali jedno drugo, ali bilo im je drago imati društvo u toj osami te su otad zajedno gonili svoja stada, bez mnogo riječi, no oboje je pronalazilo utjehu u prisutnosti onog drugog. Jedne noći, kad je mjesec na nebu bio pun, a ovce su bile na sigurnom i zbile su se jedna uz drugu, lovac je iz džepa izvadio frulu i zasvirao tužnu, ali lijepu melodiju. Kad je odložio frulu, opazio je da pastirica plače. “Zašto plačeš?” upitao je. “Oh,” odgovori ona, “mjesec je bio pun kao i noćas kad sam na fruli zasvirala istu tu melodiju, a glava mog ljubljenog izronila je iz vode…” Pogledao ju je i kao da mu je koprena spala s očiju, jer prepoznao je svoju voljenu ženu. A kad mu se na mjesečini zagledala u lice, i ona je njega prepoznala. Pali su jedno drugome u naručje, ljubili su se, grlili i opet ljubili, i nitko ne bi uopće trebao postaviti pitanje jesu li bili sretni; da, u blaženstvu su proživjeli ostatak života.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu