Pas i vrabac - Bajka braće Grim

Imao ovčarski pas loša gospodara, koji ga pustio da gladuje. Kako nije mogao kod njega više izdržati, pođe žalostan u svijet. Na cesti ga sretne vrabac i zapita: – Brate garove, zašto si tužan? – Gladan sam, a nemam šta jesti – odgovori pas. – Hodi, dragi brate, sa mnom u grad – pozove ga vrabac – pa ć eš se najesti. Pođu njih dvojica u grad i kad stignu pred mesnicu, vrabac predloži psu: – Pričekaj ovdje; skinut ću ti komad mesa – ogleda se, da ga tko ne opazi te stane kljucati jedan komad i vuć i ga tamo amo, dokle god se taj komad, što se nalazio pri rubu, nije okliznuo i pao. Pas ga ščepa, otrči u zakutak i poždere. – Hajdemo sada k drugoj mesnici – pozove ga vrabac. – Još ću ti skinuti komad, da se do sita najedeš. Kad pas proguta i drugi komad, zapita ga vrabac: – Brate garove, jesi li sit? – Mesa mi je dosta – odgovori pas – ali još nisam dobio kruha. – I to ć eš dobiti; samo dođi! Vrabac ga odvede do pekare i stane kljuckati, dok se ne otkotrlja nekoliko hljep čića. A kad je pas zaželio još više, odvede ga vrabac k drugoj pekari i skine mu još kruha. Kad pas poždere i to, zapita ga vrabac: – Brate garove, jesi li sada sit? – Da – odgovori pas; – a sad hajdemo malko izvan grada! I njih dvojica pođu na glavnu cestu. Bijaše vruće, pa kad poodmakoše, pas uzdahne: – Umoran sam; da mi je malko prospavati. – Pa spavaj, ja ć u dotle sjediti na grančici. Pas legne nasred ceste i zaspi. Dok on tako spavaše, dođ e kočijaš s kolima, u koja bjehu upregnuta tri konja; vozio je dvije bačve vina. Kad vrabac vidje da kočijaš ne misli skrenuti, već da vozi kolotečinom, u kojoj je spavao pas, dovikne mu: – Nemoj tako, osiromašit ć u te! – Nećeš ti mene osiromašiti – progunđa kočijaš. Pucnu bičem i potjera kola preko psa, te ga toč kovi satraše. – Ti si usmrtio moga prijatelja garova – navali vrabac. – To ćeš mi platiti kolicima i kljusadima. – Baš kolicima i kljusadima! – porugljivo će kočijaš. – Ti ćeš zar meni nauditi? Vrabac se zavuče pod pokrivalo, gdje kljucaše čep, dokle ga god ne raskljuca, te iz bačve iscuri sve vino, a kočijaš to i ne opazi. Kad se jednom obazre, a ono s kola kaplje; pregleda bačve i – jedna prazna. – Jao meni, nesretan li sam! – zajauč e. – Još nisi dosta nesretan – pridoda vrabac, po leti jednome konju na glavu i iskljuca mu oč i. Kad to koč ijaš vidje, izvadi sjekiru i htjede vrapca ubiti, ali vrabac odleti uvis, a ko čijaš pogodi konja u glavu i ubije ga. – Jao meni nesretan li sam! – zakuka on. – Još nisi dosta nesretan – nadostavi vrabac, pa kad ko čijaš sa svoja dva konja poveze dalje, on se opet uvuče pod pokrivalo, raskljuje čep i na drugoj bačvi, i sve vino iscuri. Kad koč ijaš to vidje, stane ga kuknjava: – Jao meni, nesretan li sam! – Još nisi dosta nesretan – nad oveže vrabac, sjedne drugome konju na glavu i iskljuca mu oč i. Koč ijaš pritrči, zamahne sjekirom, no vrabac opet odleti uvis i kočijaš pogodi konja i ubije ga. – Jao meni, nesretan li sam! – Još nisi dosta nesretan – pr ipomene vrabac, sjedne trećemu konju na glavu i stane kljucati. Koč ijaš udari sjekirom neobzirice, ali ne pogodi vrapca, već ubije i treć ega konja. – Jao meni, nesretan li sam! – jadikovaše ko čijaš. – Još nisi dosta nesretan; još ću te i kod kuće osiromašiti – zaprijeti vrabac i odleti. Koč ijaš morade kola ostaviti i bijesan ode kući. – Ah – jadan li ć e kočijaš svojoj ženi – kolike li nesreć e! Vino iscurilo i sva tri konja mrtva. – Slušaj! – reče žena. – Kakva to opaka ptica dođe u kuću? Skupila sve ptice svijeta i eno navalile gore na našu pšenicu, pa će je pozobati. Koč ijaš pođ e hambaru, a kad tamo – tisuće i tisuće ptica sjelo i pozobalo pšenicu, a među njima i vrabac. – Jao meni, nesretan li sam! – rastuženi će kočijaš. – Još nisi dosta nesretan – uzvikne vrabac i izleti. Koč ijaš izgubi tako sve svoje imanje; siđe u svoju izbu i sjedne kraj peći rasrđen i razjađen. Vrabac sjedio pod prozorom i prikričavao: – Stajat će te života, stajat ć e te života! Koč ijaš zgrabi sjekiru i baci je na vrapca; no razbije samo okna, a pt icu ne pogodi. Vrabac zatim uleti u izbu, sjedne na peć i vikne: – Stajat će te života! Koč ijaš obnevidio od bijesa i srdžbe stane razbijati, prvo peć, pa sve redom – kako vrabac lijetaše s jednoga mjesta na drugo – sve poku ćstvo, ogledala, klupe, sto, pa i zidove svoje kuće, i – ne pogodi ga. Napokon ga ipak ščepa rukom. – Da ga ja ubijem? – priskoči žena. – Ne! – ljutito će kočijaš. – To bi bilo preblago; treba da pogine na što gori način; progutat ću ga! – Škrgutne zubima i odjednom proguta vrapca. No vrabac u njegovu želucu počne lepršati i doleprša mu opet natrag u usta; izviri glavom i cvrkutne: – Ipak će te stajati života! Koč ijaš pruži ženi sjekiru i urlikne: – Ubij mi vrapca u ustima! Žena udari, ali promaši, smjeri kočijaša u glavu, i on se sruši mrtav. Vrabac uzleti i odleti.

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu