Ukleti kraljević i Čelik – Henrik - Bajka braće Grim

U davno doba, onda kada su se želje još ispunjavale, živio vam kralj čije kćeri bijahu sve ljepojke, a najmlađa bila tako lijepa da joj se i sunce, koje se nagledalo ljepote u svijetu, svaki put iznova divilo kad bi joj sinulo u lice. Za kraljevskim dvorima pružala se velika tamna šuma, a u šumi, pod starom lipom, nalazio se dubok studenac. U koji bi dan pritisla vrućina, kraljevna bi odšetala u šumu i sjela na rub hladnoga studenca, a kad bi joj bilo dugočasno, uzela bi se igrati zlatnom loptom, svojom najdražom igračkom: hitala bi je uvis i dočekivala u ruke.

Dogodilo se jednom, dok se tako igrala, da joj se zlatna lopta nije vratila u ručicu ispruženu uvis, nego je pala pokraj nje, udarila o tlo te se otkotrljala ravno u vodu. Kraljevna ostala gledajući za njom, ali koje li koristi: lopta bila i nestala, potonula, a zdenac dubok, dubok, ne vidiš mu dna. Okrenula kraljevna u plač, suza suzu sustiže. Jecala je sve više i sve glasnije, nikako da se utješi. I dok je tako jadovala, odjednom joj netko doviknu:

— Što je tebi, kraljevno, te jecaš i tužiš da bi se i kamen smilovao?

Ona se obazre naokolo da vidi odakle glas, te opazi žabu što je iz vode isturila debelu i ružnu glavu na površje.

— Ah, ti si to, staro bućkalo — javi se kraljevna. — Evo plačem zbog zlatne lopte, pala mi u studenac.

— Nemoj se zbog toga žalostiti — preuze žaba — ja ću ti u pomoć priskočiti. Ali što ćeš mi dati ako ti sa dna izvadim igračku?

— Što god hoćeš, draga žabo — prihvati kraljevna. — Možeš dobiti moje ruho, moj biser i drago kamenje, pa i zlatnu krunu što je nosim… sve samo da mi vratiš moju zlatnu loptu.

A žaba na sve uzvrati:

— Neću ja tvoga ruha, tvog bisera ni dragog kamenja, a ni tvoja mi zlatna kruna ne treba. Nego, ako me zavoliš pa da ti budem drug u igri i zabavi, da pokraj tebe sjedim za stolom, da jedem iz tvoga zlatnog tanjura i pijem iz tvoga pehara, i da spavam u tvojoj postelji… to ako mi obećaš, zaronit ću na dno studenca i donijet ću ti tvoju zlatnu loptu.

— Hoću, obećavam — prihvati kraljevna. — Obećavam ti sve što hoćeš, samo mi donesi moju loptu.

U sebi je pak govorila: »Što ta glupa žaba brblja! Ona živi u vodi, među sebi sličnima, krekeće i ne može čovjeku biti drug.«

Kad je dobila obećanje, žaba zagnjuri u vodu, uroni u dubinu i nakon časak – dva izroni opet na površje: u ustima je iznijela loptu i bacila ju u travu.

Silno se obradovala kraljevna kad je opet ugledala svoju lijepu igračku: podiže je brže – bolje te odmah s njome odskakuta odande.

— Čekaj, stani! — uzvika se žaba za njom. Čekaj, ponesi me, ne mogu ja tako brzati!

Ali uzalud žabi sav kreket, kraljevna nije marila, nego je trčala dok nije stigla na dvore: ondje je ubrzo zaboravila jadnu žabu, koja se, žalosna, morala vratiti u svoj studenac.

Sutradan, kad je kraljevna s kraljem i svim dvorjanima sjela za stol i počela jesti iz svoga zlatnog tanjura, začulo se kako nešto vani pljaska pljas – pljas, penje se mramornim stubama, a kad se po njima uspelo, pokuca na vrata i jasno zazva:

Oj kraljevno, ti najmlađa,

vrata meni ded otvori!

Ona nato priđe vratima da ih otvori i da vidi tko to kuca, a kad je otvorila, ono vani sjedi žaba. Kraljevna brže – bolje zalupi vratima i vrati se za stol, ali sva u strahu.

Kralj opazi kako je uzbuđena i kako joj srce snažno udara, pa je upita:

— Što je tebi, dijete, čega si se tako uplašila? Je li to kakav div pred vratima što hoće da te odvede?

— Ne, nije — odgovori ona — nije div nego gadna žaba.

— A što žaba hoće od tebe?

— Ah, oče, kad sam jučer u šumi sjedila kraj studenca pa se igrala, pala mi zlatna lopta u vodu. A kako sam za njom plakala, žaba mi ju izvadila iz vode. Tražila je za to nagradu, pa joj ja obećala da će mi biti drug u igri. Nije mi bilo ni nakraj pameti da če žaba ikamo iz svoje vode. A evo je sada pred vratima, navrla da uđe k meni.

Dotle se i drugi put začulo kucanje i dozivanje: Oj kraljevno, ti najmlađa,

vrata sada ded otvori,

zar ne mariš što još jučer

ti na zdencu meni zbori?

Oj kraljevno, ti najmlađa,

vrata sada ded otvori.

— Obećanje valja i držati — pouči je kralj. Hajde otvori!

Kraljevna ode te otvori vrata, a žaba odmah uskoči u dvoranu pa za kraljevnom susljedice, za njezinim petama, i tako sve do njezine stolice.

— Podigni me gore k sebi! — reče žaba.

Skanjivala se kraljevna dok joj naposljetku sam kralj ne zapovjedi da učini tako. Kad se žaba našla na stolici, htjede i na stol, pa kada je već i gore sjela, obrati se kraljevni:

— A sada mi primakni svoj zlatni tanjur da jedemo zajedno!

Učinila je doduše tako, ali se moglo jasno vidjeti da joj baš nije po volji. Žabi je dobro prijalo, ali kraljevni gotovo svaki zalogaj u grlu zapinjao. Najposlije će žaba zadovoljno:

— Išlo mi je u tek, najedoh se dosita i lijepo se umorih: prenesi me sada u svoju sobicu i pripremi svilenu posteljicu, valja da počinemo.

Kraljevna udari u plač, bojala se hladne žabe, bojala se i da je dirne, a sada bi ta gadura još i da spava u njezinoj lijepoj i čistoj postelji. Ali se kralj ljutnu i reče:

— Nije red da onoga tko ti je u nevolji pomogao, poslije prezireš.

Tada ona sa dva prsta primi žabu, odnese je gore u sobicu i tu je baci u kut. A kada je već legla, doskakuta žaba podno postelje te će kraljevni:

— Umor me presvojio, i ja bih da spavam kao i ti: digni me ili ću ti kazati ocu.

Rasrdi se na to kraljevna, pograbi žabu te iz sve snage njome tresnu o zid:

— Eto ti na, gadna žabo, valjda ćeš se sada umiriti!

Ali nuto čuda: kako žaba tresnu o zid i pade na pod, ono se ondje umjesto žabe stvori kraljević lijepih i prijaznih očiju. On sada, po želji kralja, njezina oca, postade njezin dragi drug i muž. On joj pripovjedi kako ga je začarala opaka vještica te ga nitko nije mogao izbaviti iz studenca nego samo ona, najmlađa kraljevna. Zatim da će sutra krenuti zajedno u njegovu kraljevinu, i u tome legoše na počinak.

Sutradan, kad ih je sunce probudilo, eto kočije dvorima pred vrata: u kočiju upregnuto osam konja bijelih bjelcatih, svakome na glavi bijela perjanica od nojeva perja, urešeni su lančićima od samoga zlata, a kočiji straga stoji sluga mladog kraljevića, njegov vjerni Henrik.

A taj vjerni Henrik, kad mu je ono gospodar bio pretvoren u žabu, toliko se rastužio da je sa tri čelična obruča opasao svoje srce eda mu ne bi prslo od tuge i pustog jada.

Kočijom što je s vjernim Henrikom pred dvore stigla imao se mladi kraljević s najmlađom kraljevnom odvesti u svoju kraljevinu: vjerni im Henrik pomože oboma u kočiju, a sam stade straga da upravlja dugim uzdama, sav sretan i presretan što mu se gospodar napokon izbavio.

Pošto je kočija malko odmakla cestom, začu kraljević nekakav prasak, kao da se nešto lomi. Okrenu se on Henriku te mu doviknu:

— Eto ti se kola lome!

A Henrik mu odgovori:

Nisu kola, gospodaru,

no čelični obruč puca

sa mojega evo srca

što je dugo tugovalo,

teške boli bolovalo,

u studencu dok ste žili,

žabom ondje dok ste bili.

Dok su se tako vozili, prasnulo je još jednom, pa onda opet, a kraljević sveudilj mišljaše da se kola lome. Ali su to samo obruči spadali sa srca vjernome Henriku, zato što mu gospodar bijaše izbavljen i sretan.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu