Simeli gora - Bajka braće Grim

Bila jednom dva brata, jedan bogat, drugi siromašan. Prvi brat, koliko god bogat, siromašnome uopće nije pomagao, iako je ovaj s teškom mukom životario od trgovine žitom. Loše mu je išlo i vrlo često imao je jedva koricu kruha da njome nahrani ženu i djecu. Jednoga je dana siromašni brat gurao svoja teretna kolica kroz šumu, kad je s jedne strane staze opazio visoku, stjenovitu planinu. S obzirom na to da je nikad prije nije vidio, stao je i donekle je iznenađeno promatrao, a dok je stajao ondje, primijetio je da mu prilazi tucet muškaraca surova izgleda. Oni njega nisu vidjeli, a kako je pomislio da bi mogli biti razbojnici, gurnuo je svoja kolica u grmlje i popeo se na stablo, da im se skloni s puta. Grubijani su otišli do podnožja planine, koja nije bila daleko, i viknuli: “Semsi goro, Semsi goro, otvori se!” Istoga trena, uz tutnjavu stijene, posred planine otvorila se špilja. Dvanaestorica su ušla u nju, a čim su se svi našli unutra, ona se zatvorila. Trgovac žitom sjedio je u krošnji i pitao se što će. No nije dugo trebalo da se opet začuje tutnjava i špilja se nanovo otvorila, a muškarci su izašli s teškim vrećama na leđima. Kad su svi izašli na svjetlo dana, viknuli su: “Semsi goro, Semsi goro, zatvori se!” Ulaz u špilju tako se čvrsto zatvorio da ga se uopće nije vidjelo, a dvanaest razbojnika vratilo se istim putem kojim su i došli. Kad su svi posve nestali iz njegova vidokruga, siromah je sišao sa stabla. Htio je vidjeti što se nalazi u špilji i zato je otišao do podnožja planine i viknuo: “Semsi goro, Semsi goro, otvori se!” Planina se smjesta otvorila i on je ušao. Čitava je unutrašnjost planine bila puna srebrnjaka i zlatnika, velikih gomila bisera, rubina, smaragda i dijamanata, viših od bilo kojeg kupa žita što ga je siroti trgovac žitom ikad vidio. Stajao je tamo i pitao se što bi trebao učiniti, smije li išta od tih blaga uzeti za sebe. Naposljetku nije mogao odoljeti i džepove je do vrha natrpao zlatnicima. No drago kamenje nije dirao. Tad se oprezno osvrnuo oko sebe, iskrao se van i viknuo: “Semsi goro, Semsi goro, zatvori se!” Planina se pokorno zatvorila, a trgovac žitom otišao je kući gurajući svoja prazna kolica. Još neko vrijeme nakon toga bio je sretan jer je imao dovoljno zlatnika da kupi kruha za obitelj, ali i mesa i vina. Štoviše, mogao je udijeliti i sirotinji, pa je to i činio; živio je sretno i čestito i učinio mnogo dobra. Kad mu je ponestalo novca, posudio je od brata mjericu i vratio se do Semsi gore, gdje je mjericu napunio zlatnicima. Kao i prošli put, drago kamenje nije ni taknuo. Kad je htio otići po treću porciju zlatnika, ponovno je zamolio brata da mu posudi mjericu. Brat mu je dotad već postao vrlo radoznao; nije mu bilo jasno odakle trgovcu žitom novac da tako bogato opremi kuću i da tako dobro živi, te mu je postavio zamku. Dno mjerice premazao je smolom. A kad ju je dobio natrag, za dno je bio zalijepljen zlatnik. Smjesta je otišao k bratu. “Što si to htio odmjeriti mojom mjericom?” upitao je. “Pšenicu i ječam, kao i obično”, odgovori trgovac žitom. Brat mu na to pokaza zlatnik. “A što je onda ovo, pšenica ili ječam? Daj, da čujem istinu! A ako mi ne kažeš točno što to izvodiš, prijavit ću te!” Trgovac žitom morao je sve reći bratu. A čim je čuo za blago u unutrašnjosti Semsi gore, bogataš je upregnuo magarca u kola i odvezao se onamo s namjerom da uzme mnogo više zlata od svoga brata i da odnese kući i veliku količinu dragoga kamenja. Kad je došao do planine, viknuo je: “Semsi goro, Semsi goro, otvori se!” Planina se otvorila i on je ušao. Dugo je stajao zijevajući od čuda pred svim tim blagom; nije znao u što bi najprije zagrabio rukama. Naposljetku se odlučio za drago kamenje i natrpao je šake i šake pune dragulja u džepove, s namjerom da ih iznese van, na kola; no kako su mu srce i duša bili posve obuzeti blagom, zaboravio je najvažnije i kad je htio otvoriti planinu da izađe, viknuo je: “Simeli goro, Simeli goro, otvori se!” A to je, naravno, bilo pogrešno. Planina se nije pomakla ni za milimetar. Bogati se brat prestrašio i iskušavao je ime za imenom: “Sipki goro! Sepso goro! Slinišo goro! Sputnik goro! Suzosluzo goro!” Naravno, ništa od toga nije djelovalo. Što je više brkao imena, to ga je više obuzimao strah, a što ga je više obuzimao strah, to je više brkao imena.

Vrijeme je prolazilo, a on je polomio sve nokte stružući po stijenama u pokušaju da nađe mjesto gdje se planina otvara. I dalje je nastojao otkriti pravo ime: “Striziribi goro! Smutimišu goro! Sosusladi goro! Safaladamada goro! Sipapilidabra goro!” Nikakve mu koristi od sveg blaga u džepovima; njegova poslovnica, njegove nekretnine, bankovni računi, glavnice i dionice – ništa mu od toga nikako nije moglo pomoći. A onda je, na svoj užas, začuo glas izvana kako viče: “Semsi goro! Semsi goro! Otvori se!” Pa naravno! Tako se zove! Kako je to mogao zaboraviti? I planina se na to otvorila, a u njega je zurilo dvanaest okrutnih razbojnika. “Znači, tu si”, rekao je najkrupniji i najsuroviji. “Konačno si dolijao. Zar si mislio da nismo primijetili da si već dvaput bio ovdje?” “Nisam to bio ja! To je bio moj brat! Časna riječ! On je ukrao ove dragulje! Ja sam ih došao vratiti! Kunem se!” No što god on rekao, koliko god molio i preklinjao, nikakve mu koristi od toga. Ujutro je ušao u planinu u jednom komadu. Navečer je izašao iz nje u nekoliko.

Izvor: Philip Pullman: Grimmove bajke za male i velike

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu