Vreme čitanja: 16 min
Bio jednom jedan car koji se jako razboleo i niko nije mislio da bi mogao da preživi. Imao je tri sina koja su bila veoma žalosna zbog očeve bolesti pa su otišli u dvorsku baštu da se isplaču. Dok su tako zajedno hodali baštom i plakali, sreli su jednog starca koji ih je upitao zašto plaču. Oni su mu ispričali sve – da je njihov otac veoma bolestan i da se plaše da ništa ne može da ga spase. Ali tada im je starac rekao za živu vodu.
„Ja znam jedan lek, a to je živa voda. Ako se napije te vode, odmah će ozdraviti. Ali nju je teško naći.“
Najstariji sin je rekao da će on pronaći vodu i otišao moliti bolesnog cara da mu dozvoli da krene u potragu za živom vodom jer je to jedino šta ga može spaseti. Ali kralj mu nije dozvolio; rekao mu je da će radije umreti nego ga pustiti da se izloži svim opasnostima koje bi ga mogle snaći na putovanju.
„“Ne“. reče car, „to je isuviše opasan poduhvat, radije ću umreti.““
Ali najstariji sin je toliko molio oca da ga pusti da je car na kraju popustio. Ono što je najstariji sin mislio dok je molio oca nije bilo dobronamerno, njemu je na pameti bilo samo to da ako ocu donese živu vodu, učiniti ga jedinim naslednikom kraljevstva.
„Carević je pak mislio u sebi: „Ako donesem vodu, otac će me zavoleti više od ostalih, pa ću ja naslediti carstvo.““
Zatim je krenuo na putovanje u potragu za živom vodom. Posle nekog vremena, ugledao je na sred druma jednog patuljka koji ga je upitao gde se tako žuri. Carević mu se nasmejao i rekao da se njega to ne tiče.
„“Glupi švrćo“, odvrati mu carević oholo, „šta se to tebe tiče“, pa odjaha dalje.“
Ali patuljak je bio toliko besan na njegovo ponašanje da ga je odlučio prokleti magijom nesreće. Kad se carević približio jednoj klisuri put se sužavao sve više i više. Konačno je postao toliko uzak da carević više nije mogao napraviti ni koraka. Nije mogao okrenuti ni konja, pa ni sići mu s leđa. Ostao je zatvoren između brda, kao u tamnici.
Bolesni car ga je dugo čekao, ali najstariji sin se nije vraćao. Zatim ga je drugi sin zamolio da ga pusti da krene na putovanje da pronađe živu vodu. Car isprva nije ni njemu dozvolio , ali na kraju je popustio. Tako je i drugi carević krenuo na putovanje u potrazi za živom vodom. Išao je istim putem kojim je išao i njegov brat, pa je i on naišao na patuljka koji ga je zaustavio i upitao gde se tako žuri, a on mu je bezobrazno ogdovorio da se to njega ne tiče.
„“Šta se to tebe tiče švrćo“, odvrati mu carević, pa odjaha i nepogledavši ga.“
Ali patuljak je i njega prokleo pa je i on, kao i brat, dospeo u jednu klisuru gde je zaglavio tako da nije mogao da se pomakne ni napred ni nazad.
„Ali tako prolaze oholi ljudi.“
Pošto se ni drugi sin nije vraćao, konačno je najmlađi sin upitao oca da mu dozvoli da ga pusti na putovanje da mu donese vodu. Car, prinuđen da ga pusti, najzad je pristao. Tako je mlađi sin krenuo istim putem kojim su išla njegova braća pa je naišao na patuljka koji ga je zaustavio i upitao gde se žuri. Ali najmlađi sin mu je ljubazno odgovorio da ne zna. Patuljku se svidela njegova ljubaznost pa je odlučio da mu kaže kako da dođe do žive vode.
„Pošto si se ponašao kako pristoji, a ne oholo kao tvoja braća, uputiću te kako ćeš doći do žive vode.“
Patuljak mu je rekao da voda izvire izi kladenca u dvorištu jednog začaranog zamka, ali da on ne može ući unutra osim ako mu on ne da jednu gvozdenu palicu i dva parčeta hleba.
„Palicom triput udari u gvozdenu kapiju zamka i ona će se otvoriti. Unutra leže dva lava koja će razjariti čeljusti, ali ako i jednom i drugom baciš po hleb, umiriće se. A onda pohitaj i zahvati žive vode pre no što izbije dvanaest, jer inače će se kapija opet zalupiti i ostaćeš zatvoren.“
Carević mu se zahvalio, uzeo hlebove i gvozdenu palicu pa krenuo na put prema zamku. Kad je stigao vidio je da je sve onako kako mu je patuljak rekao. Vrata su se otvorila kad je udario gvozdenom palicom, a kad su lavovi počeli da besne on ih je umirio hlebom.
Ušao je u zamak i prošao do jedne velike lepe dvorane. U njoj je ugledao sedam carevića kako sede kao začarani, pa im je poskidao prstenje s ruku. Zatim su tu bili još neki mač i jedan hleb, pa je uzeo i njih. Kad je došao u drugu dvoranu, ovde se nalazila lepa devojka koja mu se obradovala čim ga je videla. Poljubila ga je i rekla mu da ju je on oslobodio i da će kao zahvalu dobiti celu njenu zemlju i nju za ženu ako se vrati kroz godinu dana.
Zatim mu je rekla i gde se nalazi kladenac sa živom vodom, ali da mora da požuri i zahvati vodu pre nego što otkuca dvanaest jer će ostati zaključan. On je požurio i stigao do jedne sobe gde je bio lep krevet sa sveže nameštenom posteljinom. Pošto je bio umoran poželio je samo da malo legne i otpočine. Čim mu je glava dodirnula jastuk, carević je zaspao.
Kad se probudio čuo je da sat udara četvrt do dvanaest. Bio je sav preplašen pa je skočio, zahvatio vode iz kladenca i potrčao nazad do kapije. Kad je prolazio kroz gvozdenu kapiju, sat je otkucao dvanaest časova i kapija se zalupila i tako mu odsekla komad pete. Ali carević nije bio tužan, naprotiv, on se radovao jer je uspeo da zahvati živu vodu pa se požurio kući i opet putem naišao na istog onog patuljka.
Kad je patuljak ugledao da carević nosi hleb i mač kaže mu da je stekao veliko bogatstvo.
„Mačem možeš potući čitave vojske, a hleb se neće nikada potrošiti.“
Ali carević nije želeo da se vrati kući bez svoje braće pa je upitao patuljka da li zna gde se nalaze.
„Patuljče dragi, možeš li mi reći gde su moja dva brata? Oni su pre mene krenuli da traže živu vodu i nisu se vratili.“
Patuljak mu je rekao da se nalaze uklešteni između dva brda i da ih je prokleo da zalutaju tamo jer su bili suviše oholi. Tada ga je carević počeo moliti sve dok patuljak konačno nije popustio, ali ga je opomenuo – „Čuvaj se njih, oni su zla srca.“
Kad su mu došla braća, najmlađi sin se obradovao. Ispričao im je sve šta mu se desilo i kako je pronašao živu vodu i da kući nosi pun pehar. Takođe im ispriča i kako je oslobodio jednu lepu princezu koja će mu biti žena, a s njom će dobiti i veliko kraljevstvo.
Zatim su sva trojica jahala zajedno i na putu kući dospeli u jednu zemlju u kojoj su vladali rat i strašna glad. Car te zemlje već je verovao da će propasti kolike su ga nevolje snašle. Carević je otišao kod njega i dao mu svoj hleb, a car je njime zasitio i nahranio celo carstvo. Zatim mu je carević dao svoj mač, a on je s njim pobedio sve svoje neprijatelje, pa je sada mogao da vlada u miru. Carević uzme svoj mač i hleb, pa sa svojim braćom nastavi dalje.
Prošli su tako kroz još dve zemlje u kojima su vladali glad i rat i carević je i njihovim carevima dao svoj mač i hleb, pa je tako spasao tri carstva.
Zatim su se ukrcali na brod i krenuli na more. Za vreme vožnje, njegova dva starija brata su počela da šapuću između sebe o tome kako je njihov brat našao vodu koju oni nisu mogli da nađu pa će ih otac napustiti i njemu dati kraljevstvo, što je njihovo pravo, a ne njegovo.
„Najmlađi brat je našao živu vodu a mi nismo, njemu će zato naš otac dati carstvo koje pripada nama i mi ćemo ostati praznih šaka.“
Bili su puni zavisti i osvete i zajedno su se dogovorili da ga upropaste. Zatim su čekali da zaspe i izlili živu vodu iz pehara i uzeli je sebi, sipajući u pehar gorku morsku vodu.
Kad su stigli kući, najmlađi sin donio je čašu žive vode bolesnom ocu da bi mogao ozdraviti. Ali kad je car popio i okusio gorku morsku vodu postalo mu je još gore nego pre. Tada su ušla oba starija sina i okrivila najmlađeg za ono što su oni uradili. Optužili su ga da je pokušao da otruje njihovog oca, ali da su oni pronašli živu vodu i doneli ju ocu. Kad je car počeo da pije ono što su mu dala dva starija sina, osetio je da ga bolest napušta. Bio je snažan kao u svojim mlađim danima.
Zatim su otišli kod svog mlađeg brata i ismejavali ga.
„Ti si istina, našao živu vodu, trud je tvoj, ali nagrada je nama pripala. Trebalo je da budeš pametniji i da ne sklapaš oči: uzeli smo ti vodu dok si ti spavao na moru i kroz godinu dana će jedan od nas otići po lepu princezu.“
Takođe su mu i zapretili da ako zucne išta o ovome njihovom ocu, iako mu on svejedno neće poverovati, ali ako i kaže nešto, ubiće ga.
„Ako štogod zucneš o ovome: otac ti ionako neće verovati, a ako kažeš ma i jednu reč, izgubićeš još i život, a spašćeš ga ako budeš ćutao.“
Stari je car još uvek bio jako besan na svog najmlađeg sina i mislio je da mu je zapravo namera bila da ga ubije, pa ga je pozvao na svoj sud. Naredio je da se sazove dvorsko veće i da mu izreknu presudu da bude potajno ubijen.
Carević nije znao ništa o tome šta se dešava. Jednog dana je carev lovac krenuo u lov s njim. Dok su jahali, carević primeti da je lovac tužan pa ga upita šta se dešava, a lovac mu govori da ne može da mu kaže, ali ipak misli da bi trebalo da mu kaže sve.
„Ne mogu vam to reći, a ipak bi trebalo da kažem.“
Na to mu je carević odgovorio da može slobodno da mu kaže sve šta ga muči i da će mu oprostiti koliko god strašno bilo. Lovac mu prizna da treba da ga ubije jer mu je tako naredio car. Carević se uplašio i molio ga da ga pusti da živi, a zauzvrat mu je ponudio svoje odelo.
„Lovče dragi, pusti me da živim. Evo, daću ti svoje prinčevsko odelo, a ti mi daj svoje prosto u zamenu.“
Lovac je pristao jer nije imao srca da ga ubije. Zamenilu su svoja odela i lovac je krenuo kući, a carević odjahao dublje u šumu.
Posle nekog vremena na dvor starog cara su stigla tri kola sa dragim kamenjem i zlatom za njegovog najmlađeg sina. Sve su to poslala ona tri cara kojima je carević svojim mačem i hlebom pomogao pa su želeli da mu izraze zahvalnost. Tada je stari car pomislio da je njegov najmlađi sin ipak nevin i požali što je naredio da ga ubiju, ali lovac mu kaže da je carević još uvek živ.
„“Živ je on“, reče lovac, „ja nisam imao srca da izvršim vašu zapovest.“
Ispriča caru sve šta se desilo, a caru padne kamen sa srca. Bio je prepravljen radošću i dao je do znanja celom carstvu da želi da se njegov najmlađi sin vrati i da će mu sve oprostiti.
U međuvremenu je princeza s nestrpljenjem čekala da se njen izbavitelj vrati. Naredila je svojim slugama da ispred zamka naprave blistav i zlatan put i da ko dojaše tim putem, taj je pravi i njega trebaju da puste da uđe, a ko dojaše mimo puta taj nije pravi i ne smeju da ga puštaju.
Pre nego što je prošla godina dana, nastariji sin je pomislio da bi trebao da požuri i ode princezi. Planirao joj je reći da je on taj koji ju je oslobodio i da bi on trebao da je dobije za svoju ženu i celo njeno kraljevstvo s njom. Pa je tako brzo odjahao, ali kad je stignao do princezina zamka i ugledao zlatni put on pomisli da bi bila silna šteta da se jaše po njemu pa je odlučio da skrene desno pored puta. Kad je stigao pred kapiju, sluge su mu rekle da on nije pravi i da ne može ući u zamak.
Uskoro je krenuo i drugi carević, a kad je došao pred zamak isto ugleda zlatni put, pa pomisli da je šteta da se put okrnji i odluči da skrene sa staze na levu stranu do zamka. Kad stigne pred kapiju, stražari mu kažu da on nije pravi i da se vrati nazad.
Kad se navršila godina dana, najmlađi sin odluči da izađe iz šume i krene po princezu da zaboravi na svoj jad. Kad je stigao do zamka, od želje da ju vidi, on ni ne primeti zlatni put već pojuri po njemu još brže.
„Tako on krene, ali misleći jednako na nju i želeći da je već stigao k njoj, nije ni opazio zlatni put.“
Kad je stigao pred kapiju, ona se otvorila, a princeza ga je dočekala s radošću mu govoreći da je on gospodar carstva i njen oslobodilac. Ubrzo se održala i proslavila svadba, a kad se veliko veselje završilo, ona mu je rekla da ga je otac pozvao da se vrati i da mu je oprostio. On je brzo odjahao ocu i ispričao mu sve šta se desilo.
Ispričao mu je kako su ga njegova braća prevarila i da je on ipak ćutao o svemu tome. Stari car je hteo da ih kazni, ali oni su se već ukrcali na lađu i pobegli preko mora i nikad se više nisu vratili.
Izvor: Lektire.rs

Informacije za naučnu analizu
Statistika bajke | Vrednost |
|---|---|
| Broj | KHM 97 |
| Prevodi | EN, ZH, ES, FR, RU, UA, CZ, PT, JA, DE, VI, TR, IT, PL, NL, RO, EL, HU, DA, FI, SE, BE, BG, ET, SK |
| Indeks čitljivosti po Björnssonu | 34,2 |
| Broj karaktera | 11.901 |
| Broj slova | 9.295 |
| Broj rečenica | 127 |
| Broj reči | 2.318 |
| Prosečan broj reči po rečenici | 18,25 |
| Reči sa više od 6 slova | 369 |
| Procenat dugih reči | 15,9% |
| Odnos tip-token (TTR) | 0,345 |
| Pokretni prosečni odnos tip-token (MATTR) | 0,794 |
| Mera tekstualne leksičke raznovrsnosti (MTLD) | 78,1 |
| Hapax legomena | 510 |
| Prosečna dužina reči | 4,01 |
| Medijana dužine rečenice | 17,0 |
| 90. percentil dužine rečenice | 30,4 |
| Udeo direktnog govora | 29,7% |
| Složenost rečenice | 0,85 |
| Konektori | 0 |
| Referencijalna kohezija | 0,024 |
| Kandidati za likove/imena | nema |
| Mreža ko-pojavljivanja likova | nema |



