Zlatna guska - Bajka braće Grim

Bio jednom drvosječa što je imao trojicu sinova, od kojih najmlađega zvahu Bukvan: svi ovoga prezirali, rugali mu se i u svakoj prilici gurali ga u zasjenak i zapostavljali.

Zbilo se tako da je jednog dana najstariji sin krenuo u šumu da nasiječe drva, a majka mu, kad je polazio, dala ukusnu pogaču što ju je umijesila s jajima i bocu vina, da ne bude gladan i žedan.

Kad je zašao šumom, u susret mu naiđe star sijed čovuljak, nazva mu dobar dan i reče:

— Bi li mi dao malo pogače iz svoje torbe i gutljaj svoga vina, tako sam gladan i žedan.

A mudri sin samo odsiječe:

— Dadem li tebi, neće biti meni. Hajde tornjaj se svojim putem!

I ostavi čovuljka i krenu dalje.

Ali kad je najstariji sin uzeo sjeći da obori jedno stablo, tek što je dvaput – triput zamahnuo sjekirom, udari krivo i posiječe se po ruci te morade kući da mu dadu povoj. Tako mu je, eto, upriličio sijedi čovuljak.

Tada se u šumu zaputi drugi sin. I njemu majka, kakono i starijemu, dade na polasku pogaču i bocu vina. I on na putu susrete starijega sijedog čovuljka, koji ga zamoli malko pogače i gutljaj vina. I drugi mu sin na to odvrnu:

— Što dadem tebi, neće biti meni. Izdiri svojim putem!

I ostavi čovuljka te ode dalje.

Ali kazna nije izostala: tek što je dvaput – triput zasjekao u drvo, sjekira mu kliznu i rani ga u nogu, tako te ga moradoše odnijeti kući.

Tada se javi Bukvan:

— Pusti me, oče, jednom u šumu da siječem drva.

Otac mu odgovori:

— Braća ti se ozlijedila, pa kako ćeš ti? Mani se, ne razumiješ se ti u to.

Ali je Bukvan molio i salijetao sve dok mu otac naposljetku ne dopusti.

— Hajde samo, hajde kad si toliko navro. Kad nastradaš, već ćeš doći k pameti. Mati mu, kad je polazio, dala samo priprost krušac što ga je umijesila s vodom, a ispekla na pepelu; umjesto vina dobio je bocu kisela piva. Kad je došao u šumu, i njega srete stari sijedi čovuljak, pozdravi ga te mu reče:

— Daj mi zalogaj iz svoje torbe i gutljaj iz svoje boce, gladan sam i žedan.

Bukvan će mu tada dobroćudno:

— Imam samo kruha zagorjela u pepelu i kisela piva: ako ti je po volji, lijepo ćemo sjesti i založiti.

Sjedoše, pa kad je Bukvan iz torbe izvadio svoj pepeljavi krušac, imade što i vidjeti: bila to slasna pogača a kad je odčepio bocu, ono se kiselo pivo prometnulo u izvrsno vino.

Lijepo su tako jeli i pili, a onda će čovuljak Bukvanu:

— Vidim, u tebe je plemenito srce, od svoga rado daješ drugome, pa ću ti evo udijeliti sreću. Vidiš li ono staro deblo ondje: posijeci ga pa ćeš u korijenju nešto naći.

To reče te se pozdravi s momkom.

Bukvan priđe drvetu i poče ga sjeći, a kad je stablo palo, ono među korijenjem tusta guska, na njoj perje od suhog zlata. On lijepo gusku pod mišku pa s njom odmah odande: kako se već umračalo, usmjeri ravno prema obližnjoj krčmi, nakan da tu prenoći.

U krčmara bile tri kćeri. Kad su vidjele gusku, umalo što ne izvališe oči: bijahu radoznale i u čudu kakva je to neobična ptica, i sve ih nosila želja da se domognu kojega zlatnog pera.

»Već ću ja ulučiti zgodu da iščupam jedno«, reče u sebi najstarija kći.

I zaista, kad je Bukvan nekom prilikom izišao, uhvati ona gusku za krilo, ali nuto jada — prsti joj i ruka ostadoše čvrsto prilijepljeni za gusku. Odmah zatim eto i druge krčmareve kćeri — no njoj u glavi ne bijaše ništa drugo doli da ugrabi jedno zlatno pero, ali tek što je dodirnula sestru, osta za nju čvrsto uhvaćena. Naposljetku dođe i najmlađa u istoj nakani, a sestre joj povikaše:

— Bježi, za ime Božje, ne diraj!

Da, ali prekasno! Nije shvatila zašto bi morala bježati, nego je, naprotiv, pomislila: »Kad mogu one, zašto ne bih i ja?« I tako je i ona prišla, a tek što je dodirnula sestru, odmah se za nju i prilijepila. Tako im valjade svu noć bdjeti i kraj guske čepiti.

Bukvan ujutro spodbi gusku pod mišku i krenu odande: nije se on obazirao ni brinuo za tri djevojke što su se prilijepile jedna za drugu, a prva za gusku.Valjalo im neprestance za njim cupkati i vrludati čas lijevo, čas desno, kako su već njega noge vodile.

Nasred polja susrete ih župnik, pa kad ugleda neobičnu povorku, okrenu da ih kori u sav glas:

— Sram vas bilo vi gadure, što jurite za momkom preko polja! Zar se takvo što pristoji?

I dok ih je tako korio i grdio, uhvati najmlađu za ruku, da bi je povukao natrag i odvojio, ali kako je dodirnu, odmah se i sâm prilijepi, te mu ne bijaše ni kud ni kamo nego za njima kaskati.

Ne prođe dugo kad eto ti i crkvenjaka sa čistine pred crkvom. Kad on ugleda svoga velečasnog kako sustopice klima za tim djevojkama, snebi se od čuda te povika:

— Hej, gospodine župniče, stanite! Kamo ste to navrli? Pa niste valjda zaboravili da danas imamo još jedno krštenje!

I tako vičući, dobrijan pritrča velečasnome i za rukav ga uhvati — i, dakako, ostade i on prilijepljen.

Kako je njih petero tako susljedice tábalo i cupkalo, naiđoše na dvojicu seljaka što su iz polja dolazili sa svojim motikama na ramenu. Župnik ih zovnu i zamoli da njega i crkvenjaka oslobode od krčmarevih kćeri, ali tek što su oni dotakli crkvenjaka, ostadoše i njih dvojica prilijepljena. I tako sada njih sedmero udri kaskaj i gegaj se za Bukvanom i njegovom guskom.

Bukvan i njegova neobična povorka stiže najposlije u neki grad gdje je vladao kralj što imaše kćer koja bijaše tako ozbiljna da je nitko ne mogaše nasmijati: sva se ukipila od puste ozbiljnosti. Zato je taj kralj objavio i razglasio da će je za ženu dobiti onaj tko je uspije nasmijati.

Kad je Bukvan to čuo i razabrao, odmah sa svojom guskom i cijelom sljedbom ode na dvore pred kraljevsku kćer, a kad je ona vidjela momka sa zlatnom guskom pod miškom i onih sedmero nevoljnika što su se prilijepili i nanizali jedno za drugim, prasnu u smijeh grohotom: nadušila se ona smijati i nikako da prestane.

Bukvan je tada zaprosi, ali kralju zet ne bijaše po ćudi, pa je uzeo svakojako zanovijetati i prigovarati te ovo, te ono. Ponajprije od budućeg zeta zatraži da mu dovede čovjeka koji je kadar popiti čitav podrum vina.

— Gledat ću što se može učiniti — dočeka Bukvan.

Sjetio se on sijedog čovuljka, ovaj bi mu mogao u pomoć priskočiti. Ode lijepo u šumu i na onome istom mjestu na kojemu je ono posjekao neobično stablo zateče čovuljka gdje sjedi na panju, a vrlo je žalostan, sav se snuždio. Bukvan ga upita kakvi su mu to jadi na srce pali.

Onaj na to odgovori:

— Ah, golema me žeđ mori, i nikako da je utažim, nikad da budem gasan: hladne vode ne podnosim, a iskapio sam doduše bačvu vina, ali što je već jedna kap na vruć kamen!

I protisnu nevoljnik dubok i tužan uzdah.

— Ne brini, ja ću ti pomoći — uze ga tješiti Bukvan. — Hodi sa mnom, napit ćeš se do mile volje.

I nato odvede žednoga u kraljevski podrum, a čovjek ondje navali na goleme bačve te udri pij i pij, prionuo on gasiti žeđ da bijaše strahota. Toliko je navro ispijati pusto ono vino da su ga slabine zaboljele, i nije još ni dan izminuo, a već sve bačve ispijene, podrum prazan zjapi.

Bukvan i opet zatraži da mu dadu kraljevnu, ali se kralj mrgodio: nije mu išlo u glavu da takav priprost momak, koga svi nazivaju Bukvanom, odvede sa sobom njegovu kćer, pa on uze postavljati nove uvjete. Sada smisli da mu momak mora dovesti izješu koji je kadar smazati čitavo brdo kruha.

— Vidjet ću što se tu može — odbesjedi Bukvan.

Nije dugo premišljao, nego krenu iz kraljevskih dvora pa ravno u šumu. Ondje na istome onom mjestu sjedio mršonja tužna lica i stezao pojas na sebi.

— Koja ti je nevolja? — upita ga Bukvan.

— Ah — zajada mršonja — izjeo sam punu peć kruha mekinjaša, ali kakve li od toga koristi kad čovjeka pritisne ljuta glad kao što je pritisla mene: želudac mi prazan i sve mi zavrće, pa evo moram pritegnuti pojas što jače ne želim li od gladi presvisnuti.

— Ima lijeka tvojoj nevolji — pritače Bukvan. Ustaj pa sa mnom, dosita ćeš se najesti.

I odvede gladnika na kraljevske dvore, gdje je kralj gospodar zapovjedio da sakupe svekoliko brašno u svoj onoj kraljevini i da od toga brašna ispeku kruh golem kao brdo. A gladnik iz šume navalio pa jedi i jedi, te u jedan dan smazao cijelo krušno brdo.

Sad i treći put zatraži Bukvan da mu daju obećanu nevjestu, ali se kralj sveudilj skanjivao i svejednako tražio izliku i svakako gledao da izmakne Bukvanovu zahtjevu.

Ovaj put kralj smisli te od prosca zaište da mu pribavi brod koji plovi kopnom i vodom.

— Ako ovamo dojedriš na takvu jedrenjaku zaključi kralj — odmah ćeš dobiti moju kćer za ženu.

Nije u ovoj prilici Bukvan ništa odgovorio, nego je odjurio ravno u šumu. Ondje vidje gdje na panju sjedi sâm sivobradi čovuljak koga je onomad počastio iz svoje torbe.

— Ti mi jedini možeš pomoći — reče Bukvan te mu iznese kakvi ga jadi sada biju.

— Ako nije ništa drugo nego to, lako ćemo preuze čovuljak. — Već sam te jednom nagradio zbog tvoga dobrog srca, i dvaput ti pomogao pijući i jedući, pa ću ti evo pomoći i sada.

To reče i darova mu brod koji može ploviti vodom i kopnom.

Kad je kralj vidio čudesni brod, nije više mogao a da momku ne dade svoju kćer: morade održati danu riječ. Proslaviše svadbu, a kad kralj umrije, Bukvan preuze u nasljedstvo svu kraljevinu, i dugo je sa svojom ženom živio u sreći i zadovoljstvu.

Izvor: Braća Grimm: Bajke i priče (Josip Tabak)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram

Učite jezike. Dvaput dodirnite reč.Učite jezike u kontekstu uz Childstories.org i Deepl.com.

Informacije za naučnu analizu