Vuk i čovjek -

Lisica pričala vuku o čovječjoj snazi, da nema životinje koja bi se mogla oduprijeti čovjeku, te se one moraju služiti lukavstvom kako bi se održale. Nato će vuk: „Da mi je samo jednom vidjeti čovjeka, ja bih ipak na nj navalio.“ „Pa to je lako“, ponudi mu lisica. „Dođi ujutro k meni, pokazat ću ti jednoga.“ Vuk dođe u zoru, i lisica ga odvede na put kojim je svaki dan prolazio lovac. Prvo naiđe stari vojnik, što je svoje odslužio. „Je li to čovjek?“ zapita vuk. „Ne“, odgovori lisica. „Taj bijaše nekad.“ Zatim naiđe malen dječak, što je išao u školu. „Je li to čovjek?“ „Ne; taj će tek postati.“ Napokon eto lovca s dvocijevkom na leđima i s lovačkim nožem o boku. „Vidiš li, eno dolazi čovjek“, upozori lisica vuka. „Na toga treba da navališ, a ja ću u svoj brlog.“

Vuk pođe prema čovjeku, a lovac, opazivši ga, pomisli: „Šteta što nemam taneta u puški.“ Nanišani i saspe vuku sačmu u lice. Vuk žestoko iskrevelji lice, ali se ne dade zastrašiti, već pođe naprijed, a nato mu lovac saspe drugi naboj. Vuk pregrize bol i navali na lovca, a lovac trgne svoj svijetli lovački nož i udari vuka slijeva i zdesna nekoliko puta, te zvijer okrvavljena i zavijajući pobježe k lisici. „No, brate vuče“, upita ga lisica, „kako si svršio s čovjekom?“ „Ah“, iz jada se vuk, „nisam tako zamišljao snagu čovjekovu; najprije je uzeo s ramena batinu i dunuo u nju, te mi nešto poletjelo u lice, što me strahovito zaškakljalo; zatim je još jednom dunuo u batinu, našto mi poletje nešto oko nosa kao grom i grad, pa kad sam bio sasvim blizu, izvuče golo rebro iz tijela, kojim me tako isprebija, te malone ostadoh na mjestu mrtav.“ „Vidiš li“, pouči ga lisica, „kakav si hvalisavac: bacaš sjekiru tako daleko, da je ne možeš više dohvatiti.“

Izvor: Braća Grimm: Priče (Viktor Kralj, Vjeverica 1962)

Facebook

Whatsapp

Messenger Telegram